J. D. Salinger - Lovac u žitu

   Prva lektira za koju mogu reći da mi je stvarno bila i zanimljiva. U početku nisam baš shvaćala po čemu je ova knjiga toliko posebna da uđe u lektiru, no kako sam se bližila kraju sve sam više shvaćala smisao knjige i cijelu njenu poantu.

Holden je kao lik dosta konfuzan i ponekad ga je teško pratiti i shvatiti, no u mnogo stvari sam ga savršeno razumjela. Zavoljela sam ga kroz knjigu. Posebno mi se svidio njegov odnos s mlađom sestrom Pheobe, koja mi je bila savršeni prikaz mlađe sestre. Holdenova razmišljanja doista su mi se svidjela i neki njegovi postupci stvarno su me šokirali jer na početku nisam dobila takav dojam o njemu.

   Jedna od stvari koja me najviše živcirala u knjizi bila je ta što se uz svaku osobu veže pridjev stara/stari. Uz svako prokleto ime! Stvarno mi je to išlo na živce.

Knjiga je daleko od najbolje koju sam u životu pročitala (kako nam ju je predstavila naša profesorica), no ipak nije toliko loša kao ostale lektire. Svakako ulazi među knjige koje bi svatko trebao pročitati, no meni ipak nije baš potpuno sjela. Zaslužuje čistu četvorku.

Ivana Brlić Mažuranić - Kako je Potjeh tražio istinu

Bajka za lektiru u prvom razredu gimnazije. Trebam li uopće spominjati koliko mi je dosadno bilo? No dobro, nisu meni bajke toliko dosadne, no ne volim Ivanu Brlić Mažuranić i njene bajke, nezanimljive su mi i ne sviđa mi se jezik pisanja (previše aorista i imperfekta za moj ukus).

U osnovnoj školi sam za lektiru imala cijelu njenu knjigu Priče iz davnine koju, naravno, nisam pročitala u cijelosti iz već ranije spomenutih razloga. Ovaj put smo, na sreću, trebali pročitati samo Potjeha, pa rekoh, zašto ne?

Likovi su tipični za bajke, kao i sama fabula, nema nikakve neizvjesnosti, ničega što bi me tjeralo da pročitam bajku do kraja. Čak mi se niti jedan lik nije svidio, osim možda onog Potjehovog bijesa.

Za kraj, samo ću reći kako ne bih ovu (kao niti ostale bajke ove autorice) preporučila jer još uvijek ne pronalazim uzrast kojemu bi se svidjelo. Prekomplicirano je za malu djecu, za nešto starije je dosadno, a odrasli više ne čitaju bajke (osim izuzetaka).

Vjekoslav Kaleb - Gost

Pripovijetka koju nisam uopće shvatila. Nema pouke, nema radnje, nema smisla.

Iako je sama pripovijetka dosta kvalitetno napisana i tekst ima glavu i rep, u pripovijetci ne postoji nikakva radnja (koliku radnju možeš i napraviti u sedam stranica?). Pročitala sam ju za manje od deset minuta i po završetku ostala zbunjena. Što bih ja iz ovoga trebala izvući?

Pripovijetka govori o običnoj obitelji za večerom kada im u kuću dođe pas (gost) te se u njihovoj kući u sekundi stvori cijelo selo i oni počnu raspravljati što će sa psom te što njegov dolazak znači, no dok su se oni dogovarali i svađali, pas je otišao.

To je cijeli sažetak pripovijetke i ja jednostavno ne mogu dokučiti bit. Uglavnom svakome tekstu pronađem neku namjenu i publiku kojoj je namijenjen, no ovo je potpuno besmisleno.

Homer - Ilijada

Svi znaju što je i o čemu je Ilijada tako da mislim da to doista ne moram pojašnjavati. Priznajem, ne mogu reći da sam ovu knjigu zaista pročitala jer nisam, pročitala sam samo I.,VI. I XVI. Pjevanje te kratki sadržaj XVIII. i XXIV. pjevanja (lektira). Jednostavno više nisam mogla. Sav sadržaj pjevanja sazna se iz naslova jer je tekst jednostavno toliko razvučen i zakompliciran, bespotrebno. Retardacija mi užasno ide na živce kad je tekst u ovom obliku, a sam jezik na kojem je pisan je užasan za čitanje. Tko uopće razumije te riječi?

Ilijada u cjelini ima oko 400 stranica, no ja smatram da bi, kad bi se danas pisala na suvremenom jeziku kao normalna proza i kad bi se izbacila nepotrebna retardacija, knjiga imala između 100 i 200 strana.

Užasno dosadno, nerazumljivi i naporno. Film mi je bio mnogo bolji (da, uspoređujem klasično djelo s filmom u kojem glumi Brad Pitt, no što ću, nisam ljubitelj klasika). Inače mi je Trojanski rat zanimljiv i zapravo sam se veselila čitanju Ilijade, no razočarala sam se. Film Troja gledala sam bezbroj puta i vjerojatno ću opet, no Ilijadu više ne planiram čitati.

R. L. Stine - Zla do srži (Soba košmara #3)

Zla do srži nekako mi nije sjela iz prve i malo je previše djetinjasta za moj ukus, no ne mogu reći da je knjiga loša. Pročitala sam ju relativno brzo, a kada je radnja krenula, jednostavno sam ju morala pročitati do kraja.

Imam neki osjećaj da se Stine malo previše forsirao s radnjom, čini mi se da mu je počelo ponestajati ideja i počeo se ponavljati. Toliko puta je ponovio riječi zla i zle moći da mi je došlo da knjigu bacim na drugi kraj sobe. Kraj je zapravo bio dosta očit iako nisam uspjela povezati kako to može biti tako sve dok nam to Stine nije otkrio. Nimalo iznenađujuće, tako je u svakoj Stineovoj knjizi. Ne znam što bih još rekla o ovoj knjizi, osim možda da su me svi likovi iznimno živcirali, ali baš svi. I da, Soba košmara nikada neće nadmašiti Fear Street, koliko god se Stine trudio u tome. Zaboravih reći kako smatram prijevod naslova užasnim i nimalo mi se ne sviđa, ne znam zašto, valjda mi jednostavno nije sjeo (u originalu knjiga se zove My name is evil, stoga bi puno bolji prijevod bio onaj doslovni, barem po meni), ali i općenito, prijevod knjige je katastrofalan. Inače ne obraćam pažnju na kvalitetu prijevoda jer sam više opčinjena radnjom i likovima, no neke stvari jednostavno upadnu u oči. Možda čak prijevod i nije toliko grozan koliko lektori i uredništvo zabušavaju u svom poslu. Još jedno veliko razočaranje.

Po ovome što sam do sada napisala ispada da samo pljujem po knjizi, no Zla do srži zapravo mi se svidjela, kao što sam i rekla na početku, samo što se trenutno ne mogu sjetiti nekog većeg komplimenta knjizi, to je sve.

Kako odmičem s ovom recenzijom, sve mi se više čini kako sam se zasitila Stineovih knjiga za neko vrijeme i više nemam onu potrebu pronaći još njegovih knjiga. Opraštam se s tim dijelom police u knjižnici na neko vrijeme i krećem s nečim novim jer sam sigurna da će me vrlo brzo uhvatiti neka nova faza.

R. L. Stine - Slijepa ulica (Ulica Straha #29)

Još jedna Stineova knjiga, ovoga puta malo predvidljivija i manje strašna. Jedna od njegovih lošijih knjiga.

Slijepa ulica malo me razočarala jer nije bila toliko strašna, kao da je Stine izgubio svoju ''moć'' dok je pisao ovo. Likovi su mu bili još običniji nego inače, a radnja čak i malčice dosadna, no ipak ne mogu reći da je knjiga loša jer sam ju ipak pročitala u jednom dahu iščekujući kraj. Kao što sam već rekla, kraj je bio predvidljiv i vrlo sam lako pogodila krivca, upravo zbog toga što je Stine stalno upućivao na nekoga drugog pa sam znala da to zapravo nije tako. Bio je previše očit. To je zapravo ono što me najviše razočaralo, znala sam kraj prije vremena, a to mi se nikad prije nije dogodilo s nekom Stineovom knjigom.

Nemam baš puno za reći o ovoj knjizi jer je bezlična, likove uopće nisam doživjela, radnja mi nije nimalo strašna… kao da ovo zapravo i nije Stineova knjiga. Sva sreća da sam još opsjednuta hororima pa se nadam kako me Stine neće ponovno razočarati.

Dan Wells - Ja nisam serijski ubojica (John Cleaver #1)

Obožavam Johna Waynea Cleavera! Obožavam biti u njegovoj glavi i pratiti sve što radi. Obožavam psihološke trilere!

No da ja krenem od početka. Kako sam sad u nekoj čudnoj fazi i čitam samo horore sa psihopatima, pomislila sam kako ne bi bilo loše pročitati i ovu knjigu. Jesam li spomenula koliko sam oduševljena knjigom? Bilo mi je fantastično boraviti u Johnovom umu, Wells tako savršeno opisuje i dočarava situaciju tako da sam se bez problema mogla uživjeti u radnju i povezati s Johnom. John je vrlo kompliciran i zanimljiv lik i obožavala sam ga od prve do zadnje stranice. Radnja mi je od početka bila zanimljiva, no nikako nisam mogla predvidjeti nadnaravni preokret događaja. Kraj mi je nekako od početka bio očit, no ipak nas je Wells uspio ponovno iznenaditi napisavši kraj kakav su svi očekivali, no izmijenivši ga na svoj način i tako nas uspio ponovno iznenaditi. Nakon Johna najdraži lik mi je možda bio upravo demon (neću otkrivati ime za slučaj da netko nije još pročitao knjigu), tj. njegov način razmišljanja i sama njegova pojava. Volim čudne likove, što ću. Zapleta u knjizi nikad dosta i jedva sam čekala da na kraju dana uzmem knjigu u ruke  i saznam što je još Wellsov briljantni um osmislio. Obožavam Wellsove rečenice, tako su snažne, moćne i jednostavno se urezuju u sjećanje. To je pomalo zastrašujuće, zar ne?

   Nadam se da ću uskoro pročitati i drugu knjigu o Johnu Cleaveru, Gospodin Monstrum, koja već krasi moju policu zajedno s ostalim dijelovima trilogije, jer Johna nikad dosta. Čini se da su mi knjige o psihopatima postale opsesija u posljednje vrijeme. Pretvaram li se ja u jednog? Moguće.

R. L. Stine - Klub jeze (Ulica Straha #24)

   Novi dan – nova Stineova knjiga. I ovu sam pročitala u jedno popodne. Klub jeze na neki se način izdvaja od onog kalupa na koji su ostale Stineove knjige, no i dalje ima tu njihovu posebnu čar.

Napeta i zanimljiva, tjerala me da čitam dalje s stalno želim još! Čak ni likovi nisu bili toliko tipični, mogla bih gotovo reći da su imali karakter. Talia mi je bila iritantna, za nju nemam druge riječi. Shandel i Nessa su mi se odmah na prvu svidjele, Nessa pogotovo. Rudy mi je bio drag dok o Mauri nemam neko posebno mišljenje, njen karakter mi je nekako najmanje došao do izražaja. Seth mi se pak u početku svidio, no odmah mi je bio sumnjiv jer je bio previše miran nakon svake smrti, a i na kraju krajeva, on je zapravo i napisao te smrti, da se tako izrazim (tko je pročitao, shvatit će o čemu govorim). Jedini problem bio mi je što nisam mogla shvatiti kako to čini, a kraj mi se čak i sada čini vrlo nevjerojatnim. Svidjelo mi se kako Stine provlači kratke horor priče kroz cijelu radnju, a ja sam svaki put nasjela i pomislila kako se to stvarno dogodilo; počela sam samu sebe nervirati svojom naivnošću.

   Mogla bih reći da mi je Klub jeze jedna od dražih Stineovih knjiga jer svakako odskače od ostalih, pogotovo krajem koji je vrlo originalan i ni u snu nisam mogla zamisliti takav rasplet radnje, mogla sam samo naslućivati tijekom čitanja.

R. L. Stine, svaka ti čast, još uvijek si mi jedan od najdražih pisaca i uzora.

R. L. Stine - Izazov (Ulica Straha #21)

   Nakon dugo vremena napokon sam ponovno počela s čitanjem Stineovih knjiga. Prije sam obožavala Stinea i doslovno sam gutala sve njegove knjige pa sam se baš razveselila kad sam vidjela da su u knjižnicu stigli novi naslovi.

Izazov mi je bio zanimljiv i napet, točno onako kako se sjećam da su bile i ostale Stineove knjige, a pročitala sam ih stvarno puno. Ovu sam progutala za jedno popodne. Iako mi je Stineovo pisanje možda malčice naivno i nekvalitetno, volim njegove knjige upravo zbog dinamične i brze radnje te sam zaključila da bi više detaljnih opisa nevažnih stvari samo narušilo ugođaj priče. Kraj mi je bio nepredvidiv i to je još jedan razlog zašto toliko volim R: L. Stinea; uvijek me šokira i zbuni, a smatram da je to glavni cilj pisanja – uvući čitatelja u samu radnju i na kraju ga zaprepastiti. Stine to radi fantastično. Likovi su mi možda malo ''stereotipični'' i uvijek su to tipični američki tinejdžeri, no sviđa mi se kako Stine u svakoj svojoj knjizi (iz serijala Fear Street) opisuje priču nekog od učenika određene škole u određenom gradu (Shadyside) te to zapravo povezuje cijeli serijal dok se radnja uvijek povezuje s određenom ulicom u Shadysideu, Ulicom Straha.

   Ja sam se tu raspisala o Stineovom pisanju i njegovim knjigama općenito više nego o samoj knjizi Izazov, no ne mogu zanemariti činjenicu da su mu sve knjige pisane na manje-više isti kalup. Kako god, meni se njegov stil sviđa i ima ono nešto po čemu je prepoznatljiv. Pročitat ću ja kad-tad sve njegove knjige, samo da ih se dočepam!

Cassandra Clare - City of Fallen Angels (The Mortal Instruments #4)

Ukratko: Fantastičan novi zaplet zbog kojeg mi je nekoliko puta došlo da bacim knjigu preko cijele sobe.

Za početak, moram naglasiti koliko sam kroz ovu knjigu mrzila Cassandru Clare, no istovremeno sam joj se i neizmjerno divila. Živcirala sam se tijekom cijele knjige, bojeći se ishoda, pitajući se što će se sljedeće dogoditi.

Jacea obožavam kao i dosad, vjerojatno još i više, jednostavno riječju ne mogu opisati koliko savršenim ga smatram i koliko ga volim. Clare je uspjela stvoriti zaista savršenog lika, no nije ga zato morala mučiti kroz cijelu knjigu!

Clary, Simon, Isabelle, Alec, Magnus, Maia… svi su mi oni dragi i sa svakim od njih sam se uspjela povezati. Novi lik, Jordan Kyle mi se također odmah svidio i privukao moju pažnju, a njegov odnos s Jaceom mi je genijalan.

  Radnja knjige se ponovno zapliće i daje dovoljno materijala za naredne dvije knjige, kraj je užasan i savršen istovremeno. Ne mogu pronaći riječi kojima bih opisala koliko sam impresionirana knjigom, odnosno cijelim serijalom. Cassandri Clare ne nedostaje mašte i novih ideja te se veselim čitanju pete knjige u serijalu, iako ne znam kako ću nakon toga dočekati šestu, posljednju, budući da izlazi te sljedeće godine. Zbog ovog serijala započela sam s čitanjem na engleskom i ne planiram stati kad završim s The Mortal Instruments.

Budući da sam prije svega nekoliko sati završila s čitanjem, još uvijek me drži TMI groznica (ja sam upravo smislila taj naziv) i mislim da sam malčice previše uzbuđena da bih mogla napisati išta više osim iskazati svoje oduševljenje knjigom, stilom i kvalitetom pisanja, likovima, radnjom… svime!

Meg Cabot - Nezasitna (Nezasitna #1)

Ukratko: Knjiga od koje nisam očekivala puno, a na kraju me oborila s nogu.

Fantastična je, originalna i napeta, jednostavno je nemoguće prestati čitati ju. Svaka čast spisateljici na originalnoj ideji, zanimljivoj radnji i fantastičnim likovima. Kapa dolje.

Ne postoji niti jedna stvar koja mi se kod ove knjige nije svidjela. Sve je bilo lijepo uklopljeno, do kraja je sve bilo objašnjeno, pa čak i najsitniji detalji i sve je imalo smisla. Svaki lik ima svoju priču i sve važnije likove smo do kraja priče upoznali, a posebno mi se svidjelo što su i neke potpuno nevažne situacije do kraja postale važne i dobile smisao. Doista sam očarana ovom knjigom i ne mogu riječima opisati koliko se divim Meg Cabot.

Meena mi se odmah na početku svidjela i nisam mijenjala mišljenje do kraja knjige jer mi se doista svidjela. I zaista želim onu njenu torbu!

  Luciena sam također odmah zavoljena iako mi je možda bio malo previše poput Edwarda iz Sumraka ili Stefana iz Vampirskih dnevnika, no to se do kraja knjige definitivno promijenilo, a i on se stvarno zna zavući pod kožu.

Alaric, ah, o njemu bih mogla ispisati cijelu knjigu. On mi u početku zapravo nije bio ništa posebno, no nekako sam znala da ću vrlo brzo promijeniti mišljenje što se na kraju i dogodilo jer se predobro poznajem. Uvijek odaberem drugog tipa koji se pojavi u knjizi, nikad prvog, koliko god mi se sviđao prvi! Jednostavno, savršen je. Njegova priča, njegov karakter, njegovo ponašanje, njegov izgled… Sve to obožavam! Da, Alaric mi je definitivno najdraži lik u Nezasitnoj.

  Mogla bih sada govoriti i o ostalim likovima, no nekako mislim da ako počnem, neću se moći zaustaviti budući da sam danas pročitala knjigu i još uvijek mi je sve svježe, a uzbuđenje me još uvijek drži.

Još ću samo pohvaliti autoričinu ideju i vještinu da knjiga zapravo zvuči realno, koliko je to moguće. Sve je uklopila tako da ima smisla, istinite činjenice povezala s izmišljenima i u jednom trenutku sam joj gotovo i povjerovala da vampiri postoje. Da, toliko sam se uživila u knjigu.

  Vjerujem da ću pročitati nastavak prije nego što ga Algoritam prevede i izda jer jednostavno moram znati što će biti dalje. Moram!

Preporučam knjigu svima, ali mislim da ste to već svi shvatili. Ja sam jednostavno oduševljena ovom knjigom.

Rachel Klein - Dnevnici noćnog leptira

Ukratko: Dosadna i nezanimljiva, barem po meni.

Ova knjiga od početka mi nije sjela. Pisana je u formi dnevnika gdje pripovjedačica (kojoj ne saznajemo ime) opisuje svaki svoj dan dok boravi u internatu. Internat je isključivo za djevojke te u cijeloj školi nema muškaraca osim domara, čuvara i profesora Daviesa koji pobuđuje zanimanje svih djevojaka u internatu.

Moj problem s ovom knjigom je taj što je dnevnik pisan na običan način, a pripovjedačica doslovno opisuje što radi koji dan, jedino što tu i tamo unese neke dublje misli. Tema mi se također nije svidjela jer je pripovjedačica doslovno opsjednuta svojom najboljom prijateljicom Lucy i njenim prijateljstvom s novom curom u školi, Ernessom. Dnevnik se zapravo vrti oko trokuta između njih tri na čijem je vrhu Lucy i pripovjedačica se gotovo ne bavi ničime drugim. Tu i tamo spomene drugo događaje u školi koji po meni nisu dovoljno razrađeni i cijela knjiga je zapravo dosta loše napisana dok je pripovjedačica iznimno iritantna, kao i zapravo svi ostali likovi.

  Dnevnici noćnog leptira zapravo je užasno površna knjiga koja ima potencijal, no vrlo lošu izvedbu. U nekoliko navrata poželjela sam odustati od knjige, no većinom završim svaku knjigu koju započnem, stoga sam odlučila završiti i ovu.  Neću vam preporučiti ovu knjigu, ali vjerujem da postoje ljudi kojima bi se ova knjiga svidjela stoga joj možete dati šansu ako želite, no mene je razočarala.

Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo (Sestrinsko proročanstvo #1)

Ukratko: Neuobičajena radnja smještena u prošlost dobitna je kombinacija za vruće ljetne dane na plaži.

Kad sam prvi put pročitala najavu ove knjige, odmah sam se zainteresirala te sam ju sada odlučila i pročitati. Neobična radnja koja prati dvije sestre smještena na kraj 19. stoljeća uvukla me i nije puštala do samoga kraja koji jasno govori kako prava radnja tek počinje.

Stil pisanja je jednostavan, a spisateljica savršeno dočarava ugođaj prošlog vremena i odnosa među ljudima tada iako u sve to uspijeva i vješto ispreplesti malčice suvremeniju temu kao što je proročanstvo u čijem su središtu dvije šesnaestogodišnje sestre blizanke. Napetost drži od početka pa sve do samoga kraja i bilo mi je nemoguće odgonetnuti što će se sljedeće dogoditi sve dok nam to spisateljica nije odlučila otkriti. Toliko sitnih detalja, naizgled nevažnih, povezani su u skladnu cjelinu, a proročanstvo je osmišljeno i napisano vrlo vješto iako mogu pretpostaviti kako se autorica neko vrijeme mučila s time kako bi zvučalo dobro i misteriozno.

  Veselim se nastavku jer su mnoga pitanja ostala neodgovorena, a zanima me i sam ishod proročanstva iako vjerujem da će se to otkriti tek u posljednjoj knjizi. Neki su rekli kako im je knjiga u početku dosadna, no meni se na samom početku svidjela jer nas polako uvodi u samu radnju umjesto da odmah skače na glavnu temu.

Knjiga se lako čita, no ako ste doista zainteresirani za radnju, natjerat će vas na razmišljanje i potaknuti vas da pokušate shvatiti proročanstvo iako vam to neće poći za rukom sve dok spisateljica ne odluči drugačije na čemu joj se doista divim. Preporučam!

Andrew Davidson - Vodoriga

Ukratko: Knjiga nenalik ičemu što sam dosad pročitala.

U početku sam bila pomalo skeptična oko ove knjige, no odlučila sam ju pročitati jer mi ju je prijateljica preporučila. Drugačija je, no originalna tema (možda najoriginalnija tema ikad!) mi se doista svidjela i nikada nisam mogla pretpostaviti u kojem bi smjeru radnja mogla ići. U početku nisam shvaćala ulogu pričica ubačenih u samu radnju, no svidjele su mi se, ali se činilo da nemaju neku ulogu osim da cijelu knjigu malčice ''podignu'', ali na kraju je sve sjelo na svoje mjesto, a pisac knjige uvjerljivo mi je postao jednim od najdražih. Uz Vodorigu naučila sam mnogo toga te se počela zanimati za neke stvari. Posebno cijenim sav trud koji je pisac uložio u ovu knjigu i na tome mu se istinski divim. Ne mogu zapravo pronaći niti jednu zamjerku ovoj knjizi, pripovijedanje, opisi, radnja, likovi… sve je bilo divno uklopljeno i tjeralo me da nastavim čitati. Jedino što mi je možda zasmetalo bilo je to što glavni lik nema ime, no mislim da radnja ne bi bila toliko uvjerljiva da je drugačije.

  Posebno mi se svidjelo što smo kroz knjigu postupno saznali životnu priču svakog lika, bez izuzetaka. Glavni lik mi je zaista drag unatoč svim manama, kao i Marianne Engel (koju glavni lik kroz cijelu knjigu oslovljava upravo tako, punim imenom). Sayuri i Gregor također su mi prirasli srcu, no Jack mi nikada nije ''sjela''.

Vodoriga mi je svakako postala jedna od najdražih (ako ne i najdraža) te ju preporučam svima, bez obzira na dob, iako je to zapravo knjiga za odrasle.

James Patterson & Gabrielle Charbonnet - Vještica i čarobnjak (Vještica i čarobnjak #1)

Ukratko: Usudila bih se uvrstiti ovu knjigu u top 5 najoriginalnijih knjiga koje sam ikad pročitala.

Vještica i čarobnjak knjiga je koja mi se svidjela nakon pročitanog prologa i nastavila me osvajati do samog kraja. Jednostavan pripovjedački stil u kojem dva glavna lika prepričavaju radnju obraćajući se čitatelju (što inače ne volim, ali ovdje se lijepo uklopilo) te zanimljiva i prije svega vrlo originalna radnja, tjerali su me da čitam dalje i završim knjigu u jednome danu. Glavni likovi Wisty i Whit svidjeli su mi se na samom početku i nisu me nimalo razočarali kasnije. Mogla sam se poistovjetiti s Wisty jer smo istih godina i dosta sličnog razmišljanja, a Whit je savršeni prikaz brata kakvog bih željela imati. Sasha mi je kao lik također bio vrlo zanimljiv i svidio mi se čim dam ga ''upoznala'' te mogu pretpostaviti kako će Wisty u narednim nastavcima razviti neke romantične osjećaje prema njemu.

Sama ideja knjige posebno me se dojmila i slobodno mogu reći da se divim piscima ove knjige. Željno iščekujem nastavke jer sam kraj govori kako će toga biti još, stoga preporučam ovu knjigu svima i jedva čekam drugi dio.

Alyson Noel - Zemlja sjena (Besmrtnici #3)

Ukratko: Nastavak jednog od mojih najdražih serijala koji me nije nimalo razočarao.

Zemlja sjena treći je dio serijala Besmrtnici u kojem se radnja iz knjige u knjigu sve više zapetljava. Kraj knjige ostavio me u neizvjesnosti i znam da neću moći dočekati četvrti dio. Što se samog pisanja tiče, autorica je napravila dobar posao, tekst ''klizi'' i lako se čita te sam knjigu ''progutala'' za svega dan i pol. Radnja knjige je uzbudljiva od početka pa sve do samoga kraja te stalno tjera na čitanje dalje.

Ever mi je kao lik zapravo draga i razumijem ju u mnogim situacijama gdje bih i ja vrlo slično postupila, no u nekim trenutcima mi je došlo da ju ošamarim, pogotovo na samom kraju. Damena obožavam, iako se možda čini malo previše savršenim, dok me Jude potpuno oborio s nogu. Iako mi je Jude draži, htjela bih da Ever na kraju bude s Damenom jer su mi njih dvoje preslatki zajedno. Blizanke Romy i Rayne također su mi super jer se ponašaju kao tipične trinaestogodišnjakinje, no u istom trenutku razmišljaju i dosta zrelije. Većina ostalih likova me živcira manje ili više, osim Heaven i Milesa, tako da njih neću prokomentirati.

  Ako još niste, svakako pročitajte ovaj nastavak ili cijeli serijal jer nećete požaliti. Fantastičan je!

Alessandro D'Avenia - Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

Ukratko: Dirljiva priča koja te tjera na razmišljanje.

O ovoj knjizi čula sam samo riječi hvale i nije me razočarala. ''Progutala'' sam ju u samo jednome danu i ostala oduševljena. Knjiga je puna predivnih citata i tjera me da zaista razmišljam o onome što čitam. Uvukla me u svoj svijet i nije puštala do samoga kraja.

Iako bih ja možda izmijenila i pojasnila neke sitnice, ovoj knjizi to nije potrebno. Budući da je pisano u formi dnevnika, najvažniji su osjećaji i razmišljanja lika koja su u ovom slučaju bila prelijepo opisana. Divim se D'Aveniji i ne bih se začudila sa ova knjiga postane svjetski klasik, definitivno je to zaslužila.

Svi likovi u knjizi su mi se svidjeli, ali doslovno svi! Leo mi je kroz knjigu stvarno prirastao srcu, kao i Silvia koja mi je jako slična. Niko, moj imenjak, također mi se jako svidio, a prijateljstvo između njega i Lea je upravo onakvo kakvo bi prijateljstvo trebalo biti. Beatrice mi nije bila nešto posebno draga, no zavoljela sam ju tijekom borbe s tužnom sudbinom. Sanjara sam ostavila za kraj jer mi se on možda čak i najviše svidio sa svojim stavovima i razmišljanjima.

  Ne mogu riječima izraziti svoje oduševljenje ovom knjigom te ju preporučam svima, bilo koje dobi. Bijela kao mlijeko, crvena kao krv obiluje prekrasnim citatima koje ću svakako upamtiti jer govore toliko toga i odgovaraju na pitanja koja si svatko često postavlja.

Amanda Hocking - Zamijenjena (Tril #1)

  Ukratko: Jedna od najoriginalnijih knjiga koje sam pročitala u posljednje vrijeme.

Ova knjiga me opčinila svojom temom, divno razrađenim likovima te napetom radnjom koja me tjerala da nastavim čitati dalje. Zavoljela sam gotovo sve likove te sam se bez problema uživjela u radnju te sada, kad sam završila knjigu, želim čitati još. Knjiga me jednostavno oborila s nogu, već dugo nisam čitala ništa ovoliko zanimljivo.

  Sad ni sama ne znam što da još kažem o knjizi jer sam doslovno bez riječi. Glavna junakinja, Wendy, svidjela mi se jer je drugačija te sam se bez problema povezala s njom. Finn mi je, naravno, najdraži lik u knjizi jer je savršen i niti jedan drugi lik ne može ga nadmašiti, ali su mi se također posebno svidjeli i Tove te Rhys. Elora mi je najiritantniji lik u cijelo knjizi jer je jednostavno previše sebična i hladna da bi mi se mogla svidjeti.
  Iako me u nekim dijelovima knjiga podsjećala na Vampirsku akademiju, ipak je zapravo potpuno drugačija od bilo koje druge knjige. Autorica je odabrala jedna od magičnih bića koja su nedovoljno iskorištena te ih pretvorila u nešto sasvim novo. Obožavam autiričin stil pisanja te bujnu maštu koja je zaslužna za nastanak ovog divnog djela.
  Završit ću s postom, svima preporučam ovu knjigu, stvarno je odlična, no mislim da su to već svi uspjeli zaključiti.

L. J. Smith - Buđenje (Vampirski dnevnici #1)

Ukratko: Popularna knjiga koja me razočarala kao malo drugih knjiga.

  Budući da sam već gledala seriju Vampirski dnevnici, knjiga mi je bila užasno razočaravajuća te sam očekivala mnogo više, a ispostavilo se da su redatelji serije zapravo mnogo bolji u osmišljavanju radnje nego ova spisateljica.

Knjiga je zapravo dosta dobra i vjerojatno bi mi bila odlična da nisam gledala seriju, ali ne mogu si pomoći, nije mi se svidjelo. Mnoge stvari iz serije očekivala sam u knjizi te ne mogu shvatiti zašto je napravljena tolika razlika između serije i knjige. Naravno, serija mi je fantastična i sviđa mi se ovakva kakva je, ali je to u neku ruku dosta loše za čitatelje knjige, pogotovo ako su poput mene. Mnogih likova iz serije u knjizi nema i obrnuto te su sva prezimena pomiješana što mi je u početku bilo užasno zbunjujuće.

  Još uvijek nisam sigurna čime sam točno razočarana, serijom jer je previše dobra ili knjigom koja je zapravo dosta monotona, ali znam da mi se kombinacija nimalo ne sviđa. Nisam sigurna hoću li pročitati ostale knjige iz serijala jer stvarno ne znam u kojemu bi smjeru radnja mogla otići, no nekako sam pesimistična i nemam volje za čitanjem nastavka, ali tko zna…

Ovaj post zapravo nije govorio o knjizi već o razlikama između serije i knjige, ali nemam što govoriti o samoj knjizi. Još jednom ponavljam, knjiga je zapravo dosta dobra, da ne postoji serija bila bi fantastična, ali ovako se sve dodatno zbunjujuće i kao da su knjiga i serija dva potpuno različita svijeta samo je glavna tema ista te glavni likovi imaju ista imena. I tu svaka sličnost prestaje. 

William Shakespeare - Romeo i Julija

Ukratko: Klasik koji me nasmijao do suza iako sam prilično sigurno da to nije bila namjera pisca.

Da, meni je ova knjiga smiješna, iako je po žanru tragedija. Ovo je posljednja lektira u ovoj školskoj godini, ali i vjerojatno lektira koju sam pročitala najbrže (za samo 5 dana). Još sam od prije otprilike znala radnju knjige i mislim da ju čak nisam niti morala čitati, no htjela sam pročitati sve lektire u ovoj školskoj godini pa sam pokušala i nisam požalila.

  Shakespeare me nasmijao do suza svojim stihovima i samim slaganjem rime. Kod ove knjige ne mogu puno govoriti o likovima i radnji jer je to više-manje svima poznato pa ću se zato raspisati o stilu. Cijela knjiga pisana je u stihovima i na starom jeziku što se u početku činilo komplicirano za čitanje, no nakon što sam shvatila bit, bez problema sam se uživjela u knjigu i smijala se Shakespeareovom pisanju. Ne znam zašto, no meni je ta proza u stihovima baš zabavna. Izrazito mi je besmisleno što nema opisa radnje već samo dijalog, razumijem zašto je tako, ali svejedno me je smetalo jer sam navikla na 'normalne' knjige.

Od likova mi se nitko nije posebno svidio, ali mi je za oko zapeo Paris kojeg sam gotovo odmah zavoljela. Romeo me iznimno živcirao tijekom cijele knjige, kao i Julija jer su se oni kao voljeli, a Julija je imala, koliko? Trinaest. Romeo je bio nešto stariji, oko petnaest, ako se ne varam pa mi je malo teško za povjerovati da je to zbilja bila nekakva ljubav. Moje mišljenje je da ih je samo pubertet uhvatio malo jače.

  Dakle, tko nije, svakako neka pročita ovu knjigu jer to je jedno od onih štiva koji su dio opće kulture. Uglavnom, ovaj post će nekima možda biti čudan, no ovo je moje mišljenje i sumnjam da ću ga promijeniti.  

Ernest Hemingway - Starac i more

  Ukratko: Priča o upornosti, a meni je trebalo jako puno upornosti kako bih ju završila.

Ponovno lektira, ponovno čitam zato što moram, a ne zato što želim i upravo zbog toga u startu osjećam odbojnost prema takvim knjigama. Kao što sam već rekla, trebalo mi je dosta upornosti kako bih pročitala ovu knjigu jer svaki put kada bih započela s čitanjem, počelo bi mi se spavati.

   Problem s ovom knjigom je taj što nema poglavlja niti nekog većeg odvajanja odlomaka pa nakon nekog vremena postane naporno za čitanje. Drugi problem je tema. Nema radnje, stalno se opisuje isto stoga ubrzo postane zamorno te se izgubi volja za čitanjem, a tek pred sam kraj knjige nešto se počne događati, ako uopće izdržite do kraja. Stil je dobar, a Hemingway piše kvalitetno, no previše oteže radnju. Da, shvatila sam da je pouka u ovoj priči upornost, no zar je doista morao toliko razvući sve to?

Knjiga je klasik i ne mogu reći da ne valja jer valja, samo ja nisam tip čitatelja za takvu vrstu knjiga, to je sve. Nekome je ova knjiga sigurno zanimljiva, no nisam jedna od takvih. Istina, isprva nisam željela niti otvoriti tu knjigu jer sam od mnogo ljudi čula da je dosadna, no ipak sam joj odlučila dati šansu i evo ga, pročitala sam ju, iznenadivši time samu sebe i nije mi žao.

   Dakle, pružite ovoj knjizi šansu, ako vam se ne svidi, nitko vas ne tjera da završite, ali tko zna, možda na kraju iznenadite sami sebe i knjiga nadmaši vaša očekivanja. Ne možete znati dok ne pokušate.

Elizabeth Miles - Furija (Furija #1)

Ukratko: Drugačija, zastrašujuća i misteriozna, uvukla me u svoj svijet, začarala i nadišla sva moja očekivanja.

  Trebalo mi je neko vrijeme da počnem s čitanjem ove knjige, no kad sam ju jednom uzela u ruke i odlučila pročitati, nisam požalila ni trenutak. Furija je drugačija od drugih knjiga iako u početku zvuči dosta klišejizirano, da se tako izrazim, no kasnije, kad započne prava radnja, spisateljičina ideja dolazi na vidjelo i od tog trenutka nisam knjigu ispuštala iz ruku.
  Radnja govori o djevojci Emily te dečku Chaceu, a radnja prati njihove živote paralelno koji se tek tada počinju ispreplitati, U početku se čini da knjiga govori samo o životu tipičnih američkih tinejdžera, no kada se pojave tri misteriozne djevojke, stvar se počinje zahuktavati, a radnja postaje pomalo zastrašujuća, no i dalje magično privlačna i misteriozna.

Miles ima svoj stil, trudi se poistovjetiti s likovima i načiniti od njih različite osobe, svaki lik ima svoj karakter i svoju priču, moguće je povezati se s likovima i sve zapravo ima smisla što je u modernijim knjigama za mlade dosta rijetko.

  Bez problema sam se povezala s likovima, a Emily mi je nekako prirasla srcu iako je ona zapravo jedini lik bez neke izražene osobnosti. Ipak, tijekom knjige mi je postala draga dok mi je Gabby cijelo vrijeme bila odbojna, ni sama ne znam zašto. Najviše mi se svidio J.D., Emilyn prijatelj kojeg obožavam, definitivno mi je najdraži lik, najviše mi je prirastao srcu. Svidio mi se i Chace, mogla sam se poistovjetiti s njim, imao je svoju priču i svoj karakter te mračnu prošlost što kod likova općenito obožavam i upravo sato Chace spada među meni najdraže likove u knjizi. Ty mi je također bila pomalo antipatična, no bilo je zabavno čitati o njoj, nikada nisam znala što očekivati i upravo je Ty bila ta koja je knjizi davala tu dozu napetosti i mislim da je ona ta koja me držala prikovanu za knjigu sve do kraja.

Zaključak, knjigu preporučam svima, zaista je divna, a Elizabeth Miles je fantastična spisateljica s jako bujnom maštom i odličnim osjetilom za zanimljive stvari. Čini se kako sam si pronašla još jedan uzor u pisanju. Svakako preporučam!

Ephraim Kishon: Kod kuće je najgore

  Ukratko: ''Slobodna'' lektira koju nisam imala nimalo volje čitati, no čak i nije toliko loša.

Ovaj mjesec trebali smo imati slobodnu lektiru, no ispalo je da si lektiru moramo izabrati između 5-7 knjiga od kojih me niti jedna nije privlačila. Na kraju sam izabrala upravo ovu jer mi se nije činila toliko dosadna i naporna kao ostale.

  Pisac u knjizi govori o raznim zgodama i nezgodama u svom vlastitom životu te piše o svojoj obitelji. Sastoji se od niza pripovijetki, a svaka pripovijetka opisuje neku novu zgodu u njegovom životu. U knjizi je bilo puno komičnih situacija i knjiga me često uspijevala nasmijati. Na kraju knjiga i nije bila toliko grozna, ali i dalje mi se ne sviđa činjenica da je to trebala biti slobodna lektira, a na kraju se sve ponovno svelo na isto.

Kishon je dobar pisac, dobro opisuje komične situacije i dobro odabire trenutke koje bi valjalo zapisati. Preporučila bih ovu knjigu svima, stvarno je dobra, no ja i dalje imam nešto protiv nje.

Francesc Miralles - Kad smo bili mrtvi (Retrum #1)

  Ukratko: Knjiga koja me toliko fascinirala da ju jednostavno nisam mogla prestati čitati.

Knjiga mi se u početku nije činila ništa posebno, a uzela sam ju samo zbog dobrih kritika koje sam čula od drugih. Na samom početku nije mi bila previše zanimljiva, no kako sam nastavljala s čitanjem, obuzela me u potpunosti. Citati, mračna atmosfera i zbunjeni glavni lik bili su pravo osvježenje nakon mješavine dosadnih lektiri i klasičnih YA romansi.

  Radnja prati šesnaestogodišnjeg Christiana koji je nakon smrti svog brata blizanca užasno usamljen. Kada upozna troje tinejdžera s bijelim puderom na licu i ljubičastim ružem na usnama, život mu se okrene naopačke i ponovno počne živjeti. Pitanje je koliko će dugo izdržati.

Preporučam ovu knjigu svima jer je stvarno fantastična i ja ću ju nakon ovoga sigurno pročitati još pokoji put. Zahvaljujući ovoj knjizi, dobila sam hrpu inspiracije i ponovno sam probudila svoju zainteresiranost za mračno i nadnaravno. I još samo jedna sitnica. Poludjet ću dok naši ne prevedu drugi dio Retruma, a ne mogu ga čitati u originalu jer je na španjolskom (ali mogu pokušati).

Dinko Šimunović - Alkar

Ukratko: Lektira. Ubitačno dosadna, sreća da je kratka.

Za početak, moram reći da je Šimunović vrlo dobar pisac i da, iako ima neobičan (stariji je, naravno da mi je u ovo vrijeme neobičan) stil pisanja, jako lijepo piše i krasno pripovijeda. Sad, dio koji mi se nije svidio u ovoj knjizi je, dakako, sama tema. Ne drži mi baš vodu sve to s ljubavnim trokutom. Znam da se radnja događa u ranije vrijeme, da je sve to bilo tako u prošlosti, ali je čudno i jako dosadno. I još kad se sjetim onog opisivanja alke za koje uopće nisam sigurna da je bilo potrebno u tolikoj količini, pitam se kako sam uopće završila ovu knjigu. Jednostavno ne volim knjige koje su pisane prije puno godina i koje se događaju davno jer se ne mogu uživjeti u priču. Zapravo, to nije potpuno istina. Ne volim knjige koje se događaju u Hrvatskoj davno. To je ono dosadno. Davno sam ja zaključila da nisam domoljub, ali šta ću kad je naša država tako dosadna.

  Znači, zaključak je da mi se knjiga nije svidjela jer jednostavno ne volim takvu tematiku, ali to ne umanjuje kvalitetu knjige ili piščev talent. To jednostavno nije knjiga za mene.

 



Ingrid Law - Dar kao nijedan drugi (Dar kao nijedan drugi #1)

  Ukratko: Pomalo djetinjasta. Bila bi bolja da spisateljica trinaestogodišnjake ne naziva djecom i da ih razradi u skladu s njihovim godinama.

Već sam jednom čitala ovu knjigu, no nije mi baš ostala u sjećaju pa sam odlučila ponoviti gradivo. Kao što sam rekla, spisateljica je potpuno fulala godine likovima. Likovi bi trebali imati trinaest godina (glavni), no ona ih je opisala kao da imaju osam što me tijekom čitanja jako smetalo. Knjiga je inače stvarno dobra, radnja je originalna, a autorica lijepo opisuje, no očito je da ne zna ništa o trinaestogodišnjacima.

  Knjiga prati Mississippi Beaumont, od milja zvanu Mibs, čija je obitelj posebna. Svaki član obitelji, osim njenog oca, ima neki poseban dar pa tako njen djed može izazvati potres, a u mlađim danima mogao je i pomicati planine, njen najstariji brat upravlja elektricitetom, a njen drugi brat stvara oluje i vjetrove dok njena majka sve radi savršeno. Mississipi svoj dar treba dobiti na svoj trinaesti rođendan, no dan prije toga njen otac završi u bolnici zbog prometne nesreće. Ustrajna u tome da dođe do svog oca u bolnici, bježi sa svoje rođendanske zabave skrivajući se u ružičasti autobus za dostavu Biblija koji bi ju trebao odvesti do Saline, mjesta gdje je njen otac. S njom se na kraju nađu i njena dva brata, Fish i Samson te Will mlađi i Bobbi, djeca svećenika koji su također bili i jedini prijatelji Beaumontovih. Kada autobus s Biblijama skrene na suprotnu cestu od one koja vodi u Salinu, sve ih uhvati panika i stvari se počnu komplicirati…

Knjiga mi se svidjela i kroz glavu mi je nekoliko puta prošlo da bi to mogla biti izvrsna lektira. Nema neprimjerenih scena, nije preduga niti prekomplicirana, no valjda nikome to još nije palo na pamet. Preporučam ovu knjigu jer  nosi lijepu poruku i svima bi se svidjela.

Karl Bruckner - Sadako hoće živjeti

  Ukratko: Tužna knjiga koja bi bila dobra samo da je preglednija.

Još jedna od lektira kojoj sam se zapravo veselila, no razočarala me. Bruckner je odličan pisac i napisao je divnu knjigu, no užasno me smetalo to što je nepregledna i nepovezana. Nema poglavlja i zbog toga mi se bilo jako teško snaći, no ni to mu ne bih zamjerila da nije odjednom preskakao s jedne radnje na drugu, iz jedne perspektive u drugu što je vrlo brzo postalo zbunjujuće. Imena likova bilo je također teško popamtiti jer se svi zovu gotovo jednako. Sadako, Jasuko, Secuko. Meni je sve to isto!

  Dakle, knjiga govori o četverogodišnjoj djevojčici Sadako koja živi u Hirošimi u vrijeme kada je na nju bačena atomska bomba. Deset godina kasnije, Sadako oboli od radijacije i jedina želja joj je živjeti te radi tisuću zlatnih ždralova kako bi preživjela.

Dakle, knjiga mi se svidjela jer je stvarno dirljiva i autor je stvarno dobro sve opisao, no nepreglednost me užasno smetala i nikako se nisam mogla uživjeti u knjigu.

  Knjigu vam svakako preporučam jer svatko bi ovu knjigu trebao pročitati, bez obzira na dob.

Cassandra Clare - City of Glass (The Mortal Instruments #3)

  Ukratko: Nakon fantastične prve dvije knjige, treća ispunjava sva moja očekivanja, čak je i više od tog.

   Nakon što sam pročitala prve dvije knjige, morala sam nabaviti i ostale, pa makar još nisu prevedene te sam u dvanaestom mjesecu započela s čitanjem ove knjige na engleskom. Preko praznika sam napokon uhvatila vremena pročitati knjigu do kraja i nisam požalila.

U trećoj knjizi napokon se sve objašnjava i sada sve napokon ima smisla. Knjiga je bogata akcijom i definitivno mi je najdraža u serijalu. Mislim da je spisateljica definitivno tu mogla stati s pisanjem jer ovo bi bio savršen kraj. Čak sam uvjerena da je spisateljica u početku i planirala samo prve tri knjige, ali da je kasnije, potaknuta dobrom prodajom knjiga, odlučila pisati i nastavke. Naravno da ću čitati i ostale knjige, iako nakon ove nemam veliku potrebu za time.

   Kako je ovo bila prva knjiga na engleskom koju sam čitala bila je još zanimljivija jer sam mogla čitati knjigu onako kako je izvorno napisana, bez da je uništena lošim prijevodom. Čitajući ovu knjigu na engleskom nakon pročitane prve dvije knjige na hrvatskom, shvatila sam koliko su neki izrazi promijenjeni dok su neki vrlo vješto prevedeni što me iznenadilo. Odlučila sam da ću, kada ovu knjigu prevedu, pročitati ju jer me zanima kako ću ju doživjeti na materinjem jeziku, koliko god dobro poznavala i koristila engleski.

Eto, ovaj post je malo drugačiji od ostalih do sad, no ova knjiga to zaslužuje jer je posebna i postala mi je najdraža, bez konkurencije. Cassandra Clare, svaka ti čast. I još samo jedna stvar, tj. mali spoiler. Jace neće umrijeti! Volim spisateljicu zbog toga.