Ivana Brlić Mažuranić - Kako je Potjeh tražio istinu

Bajka za lektiru u prvom razredu gimnazije. Trebam li uopće spominjati koliko mi je dosadno bilo? No dobro, nisu meni bajke toliko dosadne, no ne volim Ivanu Brlić Mažuranić i njene bajke, nezanimljive su mi i ne sviđa mi se jezik pisanja (previše aorista i imperfekta za moj ukus).

U osnovnoj školi sam za lektiru imala cijelu njenu knjigu Priče iz davnine koju, naravno, nisam pročitala u cijelosti iz već ranije spomenutih razloga. Ovaj put smo, na sreću, trebali pročitati samo Potjeha, pa rekoh, zašto ne?

Likovi su tipični za bajke, kao i sama fabula, nema nikakve neizvjesnosti, ničega što bi me tjeralo da pročitam bajku do kraja. Čak mi se niti jedan lik nije svidio, osim možda onog Potjehovog bijesa.

Za kraj, samo ću reći kako ne bih ovu (kao niti ostale bajke ove autorice) preporučila jer još uvijek ne pronalazim uzrast kojemu bi se svidjelo. Prekomplicirano je za malu djecu, za nešto starije je dosadno, a odrasli više ne čitaju bajke (osim izuzetaka).