Zla do srži nekako
mi nije sjela iz prve i malo je previše djetinjasta za moj ukus, no ne mogu
reći da je knjiga loša. Pročitala sam ju relativno brzo, a kada je radnja
krenula, jednostavno sam ju morala pročitati do kraja.
Imam
neki osjećaj da se Stine malo previše forsirao s radnjom, čini mi se da mu je
počelo ponestajati ideja i počeo se ponavljati. Toliko puta je ponovio riječi zla i
zle moći da mi je došlo da knjigu bacim na drugi kraj sobe. Kraj je zapravo
bio dosta očit iako nisam uspjela povezati kako to može biti tako sve dok nam
to Stine nije otkrio. Nimalo iznenađujuće, tako je u svakoj Stineovoj knjizi.
Ne znam što bih još rekla o ovoj knjizi, osim možda da su me svi likovi iznimno
živcirali, ali baš svi. I da, Soba
košmara nikada neće nadmašiti Fear
Street, koliko god se Stine trudio u tome. Zaboravih reći kako smatram
prijevod naslova užasnim i nimalo mi se ne sviđa, ne znam zašto, valjda mi
jednostavno nije sjeo (u originalu knjiga se zove My name is evil, stoga bi puno bolji prijevod bio onaj doslovni, barem
po meni), ali i općenito, prijevod knjige je katastrofalan. Inače ne obraćam
pažnju na kvalitetu prijevoda jer sam više opčinjena radnjom i likovima, no
neke stvari jednostavno upadnu u oči. Možda čak prijevod i nije toliko grozan
koliko lektori i uredništvo zabušavaju u svom poslu. Još jedno veliko
razočaranje.
Po
ovome što sam do sada napisala ispada da samo pljujem po knjizi, no Zla do srži zapravo mi se svidjela, kao
što sam i rekla na početku, samo što se trenutno ne mogu sjetiti nekog većeg
komplimenta knjizi, to je sve.
Kako
odmičem s ovom recenzijom, sve mi se više čini kako sam se zasitila Stineovih
knjiga za neko vrijeme i više nemam onu potrebu pronaći još njegovih knjiga.
Opraštam se s tim dijelom police u knjižnici na neko vrijeme i krećem s nečim
novim jer sam sigurna da će me vrlo brzo uhvatiti neka nova faza.
Nema komentara:
Objavi komentar