William Shakespeare - Romeo i Julija

Ukratko: Klasik koji me nasmijao do suza iako sam prilično sigurno da to nije bila namjera pisca.

Da, meni je ova knjiga smiješna, iako je po žanru tragedija. Ovo je posljednja lektira u ovoj školskoj godini, ali i vjerojatno lektira koju sam pročitala najbrže (za samo 5 dana). Još sam od prije otprilike znala radnju knjige i mislim da ju čak nisam niti morala čitati, no htjela sam pročitati sve lektire u ovoj školskoj godini pa sam pokušala i nisam požalila.

  Shakespeare me nasmijao do suza svojim stihovima i samim slaganjem rime. Kod ove knjige ne mogu puno govoriti o likovima i radnji jer je to više-manje svima poznato pa ću se zato raspisati o stilu. Cijela knjiga pisana je u stihovima i na starom jeziku što se u početku činilo komplicirano za čitanje, no nakon što sam shvatila bit, bez problema sam se uživjela u knjigu i smijala se Shakespeareovom pisanju. Ne znam zašto, no meni je ta proza u stihovima baš zabavna. Izrazito mi je besmisleno što nema opisa radnje već samo dijalog, razumijem zašto je tako, ali svejedno me je smetalo jer sam navikla na 'normalne' knjige.

Od likova mi se nitko nije posebno svidio, ali mi je za oko zapeo Paris kojeg sam gotovo odmah zavoljela. Romeo me iznimno živcirao tijekom cijele knjige, kao i Julija jer su se oni kao voljeli, a Julija je imala, koliko? Trinaest. Romeo je bio nešto stariji, oko petnaest, ako se ne varam pa mi je malo teško za povjerovati da je to zbilja bila nekakva ljubav. Moje mišljenje je da ih je samo pubertet uhvatio malo jače.

  Dakle, tko nije, svakako neka pročita ovu knjigu jer to je jedno od onih štiva koji su dio opće kulture. Uglavnom, ovaj post će nekima možda biti čudan, no ovo je moje mišljenje i sumnjam da ću ga promijeniti.