R. L. Stine - Klub jeze (Ulica Straha #24)

   Novi dan – nova Stineova knjiga. I ovu sam pročitala u jedno popodne. Klub jeze na neki se način izdvaja od onog kalupa na koji su ostale Stineove knjige, no i dalje ima tu njihovu posebnu čar.

Napeta i zanimljiva, tjerala me da čitam dalje s stalno želim još! Čak ni likovi nisu bili toliko tipični, mogla bih gotovo reći da su imali karakter. Talia mi je bila iritantna, za nju nemam druge riječi. Shandel i Nessa su mi se odmah na prvu svidjele, Nessa pogotovo. Rudy mi je bio drag dok o Mauri nemam neko posebno mišljenje, njen karakter mi je nekako najmanje došao do izražaja. Seth mi se pak u početku svidio, no odmah mi je bio sumnjiv jer je bio previše miran nakon svake smrti, a i na kraju krajeva, on je zapravo i napisao te smrti, da se tako izrazim (tko je pročitao, shvatit će o čemu govorim). Jedini problem bio mi je što nisam mogla shvatiti kako to čini, a kraj mi se čak i sada čini vrlo nevjerojatnim. Svidjelo mi se kako Stine provlači kratke horor priče kroz cijelu radnju, a ja sam svaki put nasjela i pomislila kako se to stvarno dogodilo; počela sam samu sebe nervirati svojom naivnošću.

   Mogla bih reći da mi je Klub jeze jedna od dražih Stineovih knjiga jer svakako odskače od ostalih, pogotovo krajem koji je vrlo originalan i ni u snu nisam mogla zamisliti takav rasplet radnje, mogla sam samo naslućivati tijekom čitanja.

R. L. Stine, svaka ti čast, još uvijek si mi jedan od najdražih pisaca i uzora.

R. L. Stine - Izazov (Ulica Straha #21)

   Nakon dugo vremena napokon sam ponovno počela s čitanjem Stineovih knjiga. Prije sam obožavala Stinea i doslovno sam gutala sve njegove knjige pa sam se baš razveselila kad sam vidjela da su u knjižnicu stigli novi naslovi.

Izazov mi je bio zanimljiv i napet, točno onako kako se sjećam da su bile i ostale Stineove knjige, a pročitala sam ih stvarno puno. Ovu sam progutala za jedno popodne. Iako mi je Stineovo pisanje možda malčice naivno i nekvalitetno, volim njegove knjige upravo zbog dinamične i brze radnje te sam zaključila da bi više detaljnih opisa nevažnih stvari samo narušilo ugođaj priče. Kraj mi je bio nepredvidiv i to je još jedan razlog zašto toliko volim R: L. Stinea; uvijek me šokira i zbuni, a smatram da je to glavni cilj pisanja – uvući čitatelja u samu radnju i na kraju ga zaprepastiti. Stine to radi fantastično. Likovi su mi možda malo ''stereotipični'' i uvijek su to tipični američki tinejdžeri, no sviđa mi se kako Stine u svakoj svojoj knjizi (iz serijala Fear Street) opisuje priču nekog od učenika određene škole u određenom gradu (Shadyside) te to zapravo povezuje cijeli serijal dok se radnja uvijek povezuje s određenom ulicom u Shadysideu, Ulicom Straha.

   Ja sam se tu raspisala o Stineovom pisanju i njegovim knjigama općenito više nego o samoj knjizi Izazov, no ne mogu zanemariti činjenicu da su mu sve knjige pisane na manje-više isti kalup. Kako god, meni se njegov stil sviđa i ima ono nešto po čemu je prepoznatljiv. Pročitat ću ja kad-tad sve njegove knjige, samo da ih se dočepam!

Cassandra Clare - City of Fallen Angels (The Mortal Instruments #4)

Ukratko: Fantastičan novi zaplet zbog kojeg mi je nekoliko puta došlo da bacim knjigu preko cijele sobe.

Za početak, moram naglasiti koliko sam kroz ovu knjigu mrzila Cassandru Clare, no istovremeno sam joj se i neizmjerno divila. Živcirala sam se tijekom cijele knjige, bojeći se ishoda, pitajući se što će se sljedeće dogoditi.

Jacea obožavam kao i dosad, vjerojatno još i više, jednostavno riječju ne mogu opisati koliko savršenim ga smatram i koliko ga volim. Clare je uspjela stvoriti zaista savršenog lika, no nije ga zato morala mučiti kroz cijelu knjigu!

Clary, Simon, Isabelle, Alec, Magnus, Maia… svi su mi oni dragi i sa svakim od njih sam se uspjela povezati. Novi lik, Jordan Kyle mi se također odmah svidio i privukao moju pažnju, a njegov odnos s Jaceom mi je genijalan.

  Radnja knjige se ponovno zapliće i daje dovoljno materijala za naredne dvije knjige, kraj je užasan i savršen istovremeno. Ne mogu pronaći riječi kojima bih opisala koliko sam impresionirana knjigom, odnosno cijelim serijalom. Cassandri Clare ne nedostaje mašte i novih ideja te se veselim čitanju pete knjige u serijalu, iako ne znam kako ću nakon toga dočekati šestu, posljednju, budući da izlazi te sljedeće godine. Zbog ovog serijala započela sam s čitanjem na engleskom i ne planiram stati kad završim s The Mortal Instruments.

Budući da sam prije svega nekoliko sati završila s čitanjem, još uvijek me drži TMI groznica (ja sam upravo smislila taj naziv) i mislim da sam malčice previše uzbuđena da bih mogla napisati išta više osim iskazati svoje oduševljenje knjigom, stilom i kvalitetom pisanja, likovima, radnjom… svime!

Meg Cabot - Nezasitna (Nezasitna #1)

Ukratko: Knjiga od koje nisam očekivala puno, a na kraju me oborila s nogu.

Fantastična je, originalna i napeta, jednostavno je nemoguće prestati čitati ju. Svaka čast spisateljici na originalnoj ideji, zanimljivoj radnji i fantastičnim likovima. Kapa dolje.

Ne postoji niti jedna stvar koja mi se kod ove knjige nije svidjela. Sve je bilo lijepo uklopljeno, do kraja je sve bilo objašnjeno, pa čak i najsitniji detalji i sve je imalo smisla. Svaki lik ima svoju priču i sve važnije likove smo do kraja priče upoznali, a posebno mi se svidjelo što su i neke potpuno nevažne situacije do kraja postale važne i dobile smisao. Doista sam očarana ovom knjigom i ne mogu riječima opisati koliko se divim Meg Cabot.

Meena mi se odmah na početku svidjela i nisam mijenjala mišljenje do kraja knjige jer mi se doista svidjela. I zaista želim onu njenu torbu!

  Luciena sam također odmah zavoljena iako mi je možda bio malo previše poput Edwarda iz Sumraka ili Stefana iz Vampirskih dnevnika, no to se do kraja knjige definitivno promijenilo, a i on se stvarno zna zavući pod kožu.

Alaric, ah, o njemu bih mogla ispisati cijelu knjigu. On mi u početku zapravo nije bio ništa posebno, no nekako sam znala da ću vrlo brzo promijeniti mišljenje što se na kraju i dogodilo jer se predobro poznajem. Uvijek odaberem drugog tipa koji se pojavi u knjizi, nikad prvog, koliko god mi se sviđao prvi! Jednostavno, savršen je. Njegova priča, njegov karakter, njegovo ponašanje, njegov izgled… Sve to obožavam! Da, Alaric mi je definitivno najdraži lik u Nezasitnoj.

  Mogla bih sada govoriti i o ostalim likovima, no nekako mislim da ako počnem, neću se moći zaustaviti budući da sam danas pročitala knjigu i još uvijek mi je sve svježe, a uzbuđenje me još uvijek drži.

Još ću samo pohvaliti autoričinu ideju i vještinu da knjiga zapravo zvuči realno, koliko je to moguće. Sve je uklopila tako da ima smisla, istinite činjenice povezala s izmišljenima i u jednom trenutku sam joj gotovo i povjerovala da vampiri postoje. Da, toliko sam se uživila u knjigu.

  Vjerujem da ću pročitati nastavak prije nego što ga Algoritam prevede i izda jer jednostavno moram znati što će biti dalje. Moram!

Preporučam knjigu svima, ali mislim da ste to već svi shvatili. Ja sam jednostavno oduševljena ovom knjigom.

Rachel Klein - Dnevnici noćnog leptira

Ukratko: Dosadna i nezanimljiva, barem po meni.

Ova knjiga od početka mi nije sjela. Pisana je u formi dnevnika gdje pripovjedačica (kojoj ne saznajemo ime) opisuje svaki svoj dan dok boravi u internatu. Internat je isključivo za djevojke te u cijeloj školi nema muškaraca osim domara, čuvara i profesora Daviesa koji pobuđuje zanimanje svih djevojaka u internatu.

Moj problem s ovom knjigom je taj što je dnevnik pisan na običan način, a pripovjedačica doslovno opisuje što radi koji dan, jedino što tu i tamo unese neke dublje misli. Tema mi se također nije svidjela jer je pripovjedačica doslovno opsjednuta svojom najboljom prijateljicom Lucy i njenim prijateljstvom s novom curom u školi, Ernessom. Dnevnik se zapravo vrti oko trokuta između njih tri na čijem je vrhu Lucy i pripovjedačica se gotovo ne bavi ničime drugim. Tu i tamo spomene drugo događaje u školi koji po meni nisu dovoljno razrađeni i cijela knjiga je zapravo dosta loše napisana dok je pripovjedačica iznimno iritantna, kao i zapravo svi ostali likovi.

  Dnevnici noćnog leptira zapravo je užasno površna knjiga koja ima potencijal, no vrlo lošu izvedbu. U nekoliko navrata poželjela sam odustati od knjige, no većinom završim svaku knjigu koju započnem, stoga sam odlučila završiti i ovu.  Neću vam preporučiti ovu knjigu, ali vjerujem da postoje ljudi kojima bi se ova knjiga svidjela stoga joj možete dati šansu ako želite, no mene je razočarala.

Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo (Sestrinsko proročanstvo #1)

Ukratko: Neuobičajena radnja smještena u prošlost dobitna je kombinacija za vruće ljetne dane na plaži.

Kad sam prvi put pročitala najavu ove knjige, odmah sam se zainteresirala te sam ju sada odlučila i pročitati. Neobična radnja koja prati dvije sestre smještena na kraj 19. stoljeća uvukla me i nije puštala do samoga kraja koji jasno govori kako prava radnja tek počinje.

Stil pisanja je jednostavan, a spisateljica savršeno dočarava ugođaj prošlog vremena i odnosa među ljudima tada iako u sve to uspijeva i vješto ispreplesti malčice suvremeniju temu kao što je proročanstvo u čijem su središtu dvije šesnaestogodišnje sestre blizanke. Napetost drži od početka pa sve do samoga kraja i bilo mi je nemoguće odgonetnuti što će se sljedeće dogoditi sve dok nam to spisateljica nije odlučila otkriti. Toliko sitnih detalja, naizgled nevažnih, povezani su u skladnu cjelinu, a proročanstvo je osmišljeno i napisano vrlo vješto iako mogu pretpostaviti kako se autorica neko vrijeme mučila s time kako bi zvučalo dobro i misteriozno.

  Veselim se nastavku jer su mnoga pitanja ostala neodgovorena, a zanima me i sam ishod proročanstva iako vjerujem da će se to otkriti tek u posljednjoj knjizi. Neki su rekli kako im je knjiga u početku dosadna, no meni se na samom početku svidjela jer nas polako uvodi u samu radnju umjesto da odmah skače na glavnu temu.

Knjiga se lako čita, no ako ste doista zainteresirani za radnju, natjerat će vas na razmišljanje i potaknuti vas da pokušate shvatiti proročanstvo iako vam to neće poći za rukom sve dok spisateljica ne odluči drugačije na čemu joj se doista divim. Preporučam!

Andrew Davidson - Vodoriga

Ukratko: Knjiga nenalik ičemu što sam dosad pročitala.

U početku sam bila pomalo skeptična oko ove knjige, no odlučila sam ju pročitati jer mi ju je prijateljica preporučila. Drugačija je, no originalna tema (možda najoriginalnija tema ikad!) mi se doista svidjela i nikada nisam mogla pretpostaviti u kojem bi smjeru radnja mogla ići. U početku nisam shvaćala ulogu pričica ubačenih u samu radnju, no svidjele su mi se, ali se činilo da nemaju neku ulogu osim da cijelu knjigu malčice ''podignu'', ali na kraju je sve sjelo na svoje mjesto, a pisac knjige uvjerljivo mi je postao jednim od najdražih. Uz Vodorigu naučila sam mnogo toga te se počela zanimati za neke stvari. Posebno cijenim sav trud koji je pisac uložio u ovu knjigu i na tome mu se istinski divim. Ne mogu zapravo pronaći niti jednu zamjerku ovoj knjizi, pripovijedanje, opisi, radnja, likovi… sve je bilo divno uklopljeno i tjeralo me da nastavim čitati. Jedino što mi je možda zasmetalo bilo je to što glavni lik nema ime, no mislim da radnja ne bi bila toliko uvjerljiva da je drugačije.

  Posebno mi se svidjelo što smo kroz knjigu postupno saznali životnu priču svakog lika, bez izuzetaka. Glavni lik mi je zaista drag unatoč svim manama, kao i Marianne Engel (koju glavni lik kroz cijelu knjigu oslovljava upravo tako, punim imenom). Sayuri i Gregor također su mi prirasli srcu, no Jack mi nikada nije ''sjela''.

Vodoriga mi je svakako postala jedna od najdražih (ako ne i najdraža) te ju preporučam svima, bez obzira na dob, iako je to zapravo knjiga za odrasle.