J. D. Salinger - Lovac u žitu

   Prva lektira za koju mogu reći da mi je stvarno bila i zanimljiva. U početku nisam baš shvaćala po čemu je ova knjiga toliko posebna da uđe u lektiru, no kako sam se bližila kraju sve sam više shvaćala smisao knjige i cijelu njenu poantu.

Holden je kao lik dosta konfuzan i ponekad ga je teško pratiti i shvatiti, no u mnogo stvari sam ga savršeno razumjela. Zavoljela sam ga kroz knjigu. Posebno mi se svidio njegov odnos s mlađom sestrom Pheobe, koja mi je bila savršeni prikaz mlađe sestre. Holdenova razmišljanja doista su mi se svidjela i neki njegovi postupci stvarno su me šokirali jer na početku nisam dobila takav dojam o njemu.

   Jedna od stvari koja me najviše živcirala u knjizi bila je ta što se uz svaku osobu veže pridjev stara/stari. Uz svako prokleto ime! Stvarno mi je to išlo na živce.

Knjiga je daleko od najbolje koju sam u životu pročitala (kako nam ju je predstavila naša profesorica), no ipak nije toliko loša kao ostale lektire. Svakako ulazi među knjige koje bi svatko trebao pročitati, no meni ipak nije baš potpuno sjela. Zaslužuje čistu četvorku.

Ivana Brlić Mažuranić - Kako je Potjeh tražio istinu

Bajka za lektiru u prvom razredu gimnazije. Trebam li uopće spominjati koliko mi je dosadno bilo? No dobro, nisu meni bajke toliko dosadne, no ne volim Ivanu Brlić Mažuranić i njene bajke, nezanimljive su mi i ne sviđa mi se jezik pisanja (previše aorista i imperfekta za moj ukus).

U osnovnoj školi sam za lektiru imala cijelu njenu knjigu Priče iz davnine koju, naravno, nisam pročitala u cijelosti iz već ranije spomenutih razloga. Ovaj put smo, na sreću, trebali pročitati samo Potjeha, pa rekoh, zašto ne?

Likovi su tipični za bajke, kao i sama fabula, nema nikakve neizvjesnosti, ničega što bi me tjeralo da pročitam bajku do kraja. Čak mi se niti jedan lik nije svidio, osim možda onog Potjehovog bijesa.

Za kraj, samo ću reći kako ne bih ovu (kao niti ostale bajke ove autorice) preporučila jer još uvijek ne pronalazim uzrast kojemu bi se svidjelo. Prekomplicirano je za malu djecu, za nešto starije je dosadno, a odrasli više ne čitaju bajke (osim izuzetaka).

Vjekoslav Kaleb - Gost

Pripovijetka koju nisam uopće shvatila. Nema pouke, nema radnje, nema smisla.

Iako je sama pripovijetka dosta kvalitetno napisana i tekst ima glavu i rep, u pripovijetci ne postoji nikakva radnja (koliku radnju možeš i napraviti u sedam stranica?). Pročitala sam ju za manje od deset minuta i po završetku ostala zbunjena. Što bih ja iz ovoga trebala izvući?

Pripovijetka govori o običnoj obitelji za večerom kada im u kuću dođe pas (gost) te se u njihovoj kući u sekundi stvori cijelo selo i oni počnu raspravljati što će sa psom te što njegov dolazak znači, no dok su se oni dogovarali i svađali, pas je otišao.

To je cijeli sažetak pripovijetke i ja jednostavno ne mogu dokučiti bit. Uglavnom svakome tekstu pronađem neku namjenu i publiku kojoj je namijenjen, no ovo je potpuno besmisleno.

Homer - Ilijada

Svi znaju što je i o čemu je Ilijada tako da mislim da to doista ne moram pojašnjavati. Priznajem, ne mogu reći da sam ovu knjigu zaista pročitala jer nisam, pročitala sam samo I.,VI. I XVI. Pjevanje te kratki sadržaj XVIII. i XXIV. pjevanja (lektira). Jednostavno više nisam mogla. Sav sadržaj pjevanja sazna se iz naslova jer je tekst jednostavno toliko razvučen i zakompliciran, bespotrebno. Retardacija mi užasno ide na živce kad je tekst u ovom obliku, a sam jezik na kojem je pisan je užasan za čitanje. Tko uopće razumije te riječi?

Ilijada u cjelini ima oko 400 stranica, no ja smatram da bi, kad bi se danas pisala na suvremenom jeziku kao normalna proza i kad bi se izbacila nepotrebna retardacija, knjiga imala između 100 i 200 strana.

Užasno dosadno, nerazumljivi i naporno. Film mi je bio mnogo bolji (da, uspoređujem klasično djelo s filmom u kojem glumi Brad Pitt, no što ću, nisam ljubitelj klasika). Inače mi je Trojanski rat zanimljiv i zapravo sam se veselila čitanju Ilijade, no razočarala sam se. Film Troja gledala sam bezbroj puta i vjerojatno ću opet, no Ilijadu više ne planiram čitati.

R. L. Stine - Zla do srži (Soba košmara #3)

Zla do srži nekako mi nije sjela iz prve i malo je previše djetinjasta za moj ukus, no ne mogu reći da je knjiga loša. Pročitala sam ju relativno brzo, a kada je radnja krenula, jednostavno sam ju morala pročitati do kraja.

Imam neki osjećaj da se Stine malo previše forsirao s radnjom, čini mi se da mu je počelo ponestajati ideja i počeo se ponavljati. Toliko puta je ponovio riječi zla i zle moći da mi je došlo da knjigu bacim na drugi kraj sobe. Kraj je zapravo bio dosta očit iako nisam uspjela povezati kako to može biti tako sve dok nam to Stine nije otkrio. Nimalo iznenađujuće, tako je u svakoj Stineovoj knjizi. Ne znam što bih još rekla o ovoj knjizi, osim možda da su me svi likovi iznimno živcirali, ali baš svi. I da, Soba košmara nikada neće nadmašiti Fear Street, koliko god se Stine trudio u tome. Zaboravih reći kako smatram prijevod naslova užasnim i nimalo mi se ne sviđa, ne znam zašto, valjda mi jednostavno nije sjeo (u originalu knjiga se zove My name is evil, stoga bi puno bolji prijevod bio onaj doslovni, barem po meni), ali i općenito, prijevod knjige je katastrofalan. Inače ne obraćam pažnju na kvalitetu prijevoda jer sam više opčinjena radnjom i likovima, no neke stvari jednostavno upadnu u oči. Možda čak prijevod i nije toliko grozan koliko lektori i uredništvo zabušavaju u svom poslu. Još jedno veliko razočaranje.

Po ovome što sam do sada napisala ispada da samo pljujem po knjizi, no Zla do srži zapravo mi se svidjela, kao što sam i rekla na početku, samo što se trenutno ne mogu sjetiti nekog većeg komplimenta knjizi, to je sve.

Kako odmičem s ovom recenzijom, sve mi se više čini kako sam se zasitila Stineovih knjiga za neko vrijeme i više nemam onu potrebu pronaći još njegovih knjiga. Opraštam se s tim dijelom police u knjižnici na neko vrijeme i krećem s nečim novim jer sam sigurna da će me vrlo brzo uhvatiti neka nova faza.

R. L. Stine - Slijepa ulica (Ulica Straha #29)

Još jedna Stineova knjiga, ovoga puta malo predvidljivija i manje strašna. Jedna od njegovih lošijih knjiga.

Slijepa ulica malo me razočarala jer nije bila toliko strašna, kao da je Stine izgubio svoju ''moć'' dok je pisao ovo. Likovi su mu bili još običniji nego inače, a radnja čak i malčice dosadna, no ipak ne mogu reći da je knjiga loša jer sam ju ipak pročitala u jednom dahu iščekujući kraj. Kao što sam već rekla, kraj je bio predvidljiv i vrlo sam lako pogodila krivca, upravo zbog toga što je Stine stalno upućivao na nekoga drugog pa sam znala da to zapravo nije tako. Bio je previše očit. To je zapravo ono što me najviše razočaralo, znala sam kraj prije vremena, a to mi se nikad prije nije dogodilo s nekom Stineovom knjigom.

Nemam baš puno za reći o ovoj knjizi jer je bezlična, likove uopće nisam doživjela, radnja mi nije nimalo strašna… kao da ovo zapravo i nije Stineova knjiga. Sva sreća da sam još opsjednuta hororima pa se nadam kako me Stine neće ponovno razočarati.

Dan Wells - Ja nisam serijski ubojica (John Cleaver #1)

Obožavam Johna Waynea Cleavera! Obožavam biti u njegovoj glavi i pratiti sve što radi. Obožavam psihološke trilere!

No da ja krenem od početka. Kako sam sad u nekoj čudnoj fazi i čitam samo horore sa psihopatima, pomislila sam kako ne bi bilo loše pročitati i ovu knjigu. Jesam li spomenula koliko sam oduševljena knjigom? Bilo mi je fantastično boraviti u Johnovom umu, Wells tako savršeno opisuje i dočarava situaciju tako da sam se bez problema mogla uživjeti u radnju i povezati s Johnom. John je vrlo kompliciran i zanimljiv lik i obožavala sam ga od prve do zadnje stranice. Radnja mi je od početka bila zanimljiva, no nikako nisam mogla predvidjeti nadnaravni preokret događaja. Kraj mi je nekako od početka bio očit, no ipak nas je Wells uspio ponovno iznenaditi napisavši kraj kakav su svi očekivali, no izmijenivši ga na svoj način i tako nas uspio ponovno iznenaditi. Nakon Johna najdraži lik mi je možda bio upravo demon (neću otkrivati ime za slučaj da netko nije još pročitao knjigu), tj. njegov način razmišljanja i sama njegova pojava. Volim čudne likove, što ću. Zapleta u knjizi nikad dosta i jedva sam čekala da na kraju dana uzmem knjigu u ruke  i saznam što je još Wellsov briljantni um osmislio. Obožavam Wellsove rečenice, tako su snažne, moćne i jednostavno se urezuju u sjećanje. To je pomalo zastrašujuće, zar ne?

   Nadam se da ću uskoro pročitati i drugu knjigu o Johnu Cleaveru, Gospodin Monstrum, koja već krasi moju policu zajedno s ostalim dijelovima trilogije, jer Johna nikad dosta. Čini se da su mi knjige o psihopatima postale opsesija u posljednje vrijeme. Pretvaram li se ja u jednog? Moguće.