Ukratko: Lektira. Ubitačno dosadna, sreća da je
kratka.
Za početak, moram reći da je Šimunović vrlo dobar pisac i
da, iako ima neobičan (stariji je, naravno da mi je u ovo vrijeme neobičan)
stil pisanja, jako lijepo piše i krasno pripovijeda. Sad, dio koji mi se nije
svidio u ovoj knjizi je, dakako, sama tema. Ne drži mi baš vodu sve to s
ljubavnim trokutom. Znam da se radnja događa u ranije vrijeme, da je sve to
bilo tako u prošlosti, ali je čudno i jako dosadno. I još kad se sjetim onog
opisivanja alke za koje uopće nisam sigurna da je bilo potrebno u tolikoj količini,
pitam se kako sam uopće završila ovu knjigu. Jednostavno ne volim knjige koje
su pisane prije puno godina i koje se događaju davno jer se ne mogu uživjeti u
priču. Zapravo, to nije potpuno istina. Ne volim knjige koje se događaju u
Hrvatskoj davno. To je ono dosadno. Davno sam ja zaključila da nisam domoljub,
ali šta ću kad je naša država tako dosadna.
Znači, zaključak je da mi se knjiga nije svidjela jer
jednostavno ne volim takvu tematiku, ali to ne umanjuje kvalitetu knjige ili
piščev talent. To jednostavno nije knjiga za mene.
