Aprilynne Pike – Krila (Krila #1)

Ukratko: Potpuno originalna knjiga o vilama koja se čita u jednom dahu.

Dok sam u knjižnici uzimala ovu knjigu s police, nisam mislila da ću ju pročitati do kraja. Priča o djevojci koja saznaje da je vila nije mi zvučala previše zanimljivo, ali izgleda da nisam bila u pravu.

U knjizi mi se nije svidjelo to što spisateljica brzo preskače s jedne radnje na drugu i ostavlja neke stvari nedovršenima. Opisi u knjizi su zaista dobri, čak štoviše, u dijelovima u kojima se opisuje šuma osjećala sam se kao da sam zaista tamo, ali sam često nailazila na katastrofalne dijaloge, a najviše ih je bilo u razgovorima između Laurel i Davida, dok je u razgovorima između Laurel i Tamanija sve išlo glatko. Sviđa mi se što je autorica mit o vilama prikazala u potpuno drugačijem svjetlu i razradila to do najsitnijeg detalja. Likovi u knjizi su priča za sebe i ne mogu ne napisati nešto o njiima.

Za početak, krenimo od naše glavne junakinje, Laurel. Srećom, spisateljica nije pisala u prvom licu jer bi mi u tom slučaju Laurel totalno išla na živce, ali ovako mi je samo dosadna. Laurel je, kao i svaka druga glavna junakinja, totalno savršena, predivna, dobra i naravno, sjedi na dvije stolice. Inače mrzim  kad su glavne junakinje u knjizi totalno savršene i nemaju niti jednu manu, ali Laurel barem ima opravdanje za to jer je vila, a vile su po prirodi predivne i čarobne pa sam to još nekako i probavila.

Sljedeći lik, koji je ujedno i lik koji me užasno nervira je David. Mislim da je David trebao biti prikazan kao savršeni dečko, ali meni je on daleko od toga. Za mene, on je totalno štreberski tip, ali zaljubljen je u vilu i to mi se nikako ne uklapa jer, on voli prirodne znanosti i za sve traži objašnjenje, a vile se u to ne uklapaju pa mi ta priča baš ne drži vodu, ali s druge strane, bilo je potrebno da on bude pomalo štreberski tip jer je Laurel trebala tipa koji će joj pomoći da shvati što je ona zapravo. Znači, da nije bilo Davida, Laurel nikad ne bi shvatila da posjeduje osobine koje ju razlikuju od ljudi i ne bi povjerovala Tamaniju.

Znači, stigli smo do meni najdražeg lika u knjizi, a to je predivni Tamani kojeg sam obožavala od prvog do zadnjeg slova. Autorica je uspjela napraviti lika koji istovremeno podsjeća na neke druge savršene dečke iz drugih knjiga i totalno se razlikuje od njih. Tamanijev izgled me očarao, a autorica se pobrinula i za najsitnije detalje. Naravno, meni i dalje nije jasno kako se Laurel ne može odlučiti između Davida i Tamanija jer u usporedbi s Tamanijem, David je nula.

Još jedan ženski lik koji mi se svidio je Chelsea. Žao mi je što u knjizi nije bilo puno toga o Chelsea i nadam se da će se to u drugoj knjizi promijeniti. Chelsea je meni puno draža od Laurel i zaista me zanima što će dalje biti s njom.

Najdraži dio knjige ostavila sam za kraj jer mi najdraži dio i jest sam kraj. Kako ono kažu, šećer dolazi na kraju. Zadnje poglavlje knjige bilo je predivno i definitivno najbolje. Dok sam ga čitala, skoro sam zaplakala na Tamanijeve riječi: ''Hvala ti za taj tračak nade, ma koliko nepostojan bio.''. Sad se bacam na čitanje druge knjige koja me već čeka na polici i mami me da ju pročitam još danas.