Ernest Hemingway - Starac i more

  Ukratko: Priča o upornosti, a meni je trebalo jako puno upornosti kako bih ju završila.

Ponovno lektira, ponovno čitam zato što moram, a ne zato što želim i upravo zbog toga u startu osjećam odbojnost prema takvim knjigama. Kao što sam već rekla, trebalo mi je dosta upornosti kako bih pročitala ovu knjigu jer svaki put kada bih započela s čitanjem, počelo bi mi se spavati.

   Problem s ovom knjigom je taj što nema poglavlja niti nekog većeg odvajanja odlomaka pa nakon nekog vremena postane naporno za čitanje. Drugi problem je tema. Nema radnje, stalno se opisuje isto stoga ubrzo postane zamorno te se izgubi volja za čitanjem, a tek pred sam kraj knjige nešto se počne događati, ako uopće izdržite do kraja. Stil je dobar, a Hemingway piše kvalitetno, no previše oteže radnju. Da, shvatila sam da je pouka u ovoj priči upornost, no zar je doista morao toliko razvući sve to?

Knjiga je klasik i ne mogu reći da ne valja jer valja, samo ja nisam tip čitatelja za takvu vrstu knjiga, to je sve. Nekome je ova knjiga sigurno zanimljiva, no nisam jedna od takvih. Istina, isprva nisam željela niti otvoriti tu knjigu jer sam od mnogo ljudi čula da je dosadna, no ipak sam joj odlučila dati šansu i evo ga, pročitala sam ju, iznenadivši time samu sebe i nije mi žao.

   Dakle, pružite ovoj knjizi šansu, ako vam se ne svidi, nitko vas ne tjera da završite, ali tko zna, možda na kraju iznenadite sami sebe i knjiga nadmaši vaša očekivanja. Ne možete znati dok ne pokušate.

Elizabeth Miles - Furija (Furija #1)

Ukratko: Drugačija, zastrašujuća i misteriozna, uvukla me u svoj svijet, začarala i nadišla sva moja očekivanja.

  Trebalo mi je neko vrijeme da počnem s čitanjem ove knjige, no kad sam ju jednom uzela u ruke i odlučila pročitati, nisam požalila ni trenutak. Furija je drugačija od drugih knjiga iako u početku zvuči dosta klišejizirano, da se tako izrazim, no kasnije, kad započne prava radnja, spisateljičina ideja dolazi na vidjelo i od tog trenutka nisam knjigu ispuštala iz ruku.
  Radnja govori o djevojci Emily te dečku Chaceu, a radnja prati njihove živote paralelno koji se tek tada počinju ispreplitati, U početku se čini da knjiga govori samo o životu tipičnih američkih tinejdžera, no kada se pojave tri misteriozne djevojke, stvar se počinje zahuktavati, a radnja postaje pomalo zastrašujuća, no i dalje magično privlačna i misteriozna.

Miles ima svoj stil, trudi se poistovjetiti s likovima i načiniti od njih različite osobe, svaki lik ima svoj karakter i svoju priču, moguće je povezati se s likovima i sve zapravo ima smisla što je u modernijim knjigama za mlade dosta rijetko.

  Bez problema sam se povezala s likovima, a Emily mi je nekako prirasla srcu iako je ona zapravo jedini lik bez neke izražene osobnosti. Ipak, tijekom knjige mi je postala draga dok mi je Gabby cijelo vrijeme bila odbojna, ni sama ne znam zašto. Najviše mi se svidio J.D., Emilyn prijatelj kojeg obožavam, definitivno mi je najdraži lik, najviše mi je prirastao srcu. Svidio mi se i Chace, mogla sam se poistovjetiti s njim, imao je svoju priču i svoj karakter te mračnu prošlost što kod likova općenito obožavam i upravo sato Chace spada među meni najdraže likove u knjizi. Ty mi je također bila pomalo antipatična, no bilo je zabavno čitati o njoj, nikada nisam znala što očekivati i upravo je Ty bila ta koja je knjizi davala tu dozu napetosti i mislim da je ona ta koja me držala prikovanu za knjigu sve do kraja.

Zaključak, knjigu preporučam svima, zaista je divna, a Elizabeth Miles je fantastična spisateljica s jako bujnom maštom i odličnim osjetilom za zanimljive stvari. Čini se kako sam si pronašla još jedan uzor u pisanju. Svakako preporučam!

Ephraim Kishon: Kod kuće je najgore

  Ukratko: ''Slobodna'' lektira koju nisam imala nimalo volje čitati, no čak i nije toliko loša.

Ovaj mjesec trebali smo imati slobodnu lektiru, no ispalo je da si lektiru moramo izabrati između 5-7 knjiga od kojih me niti jedna nije privlačila. Na kraju sam izabrala upravo ovu jer mi se nije činila toliko dosadna i naporna kao ostale.

  Pisac u knjizi govori o raznim zgodama i nezgodama u svom vlastitom životu te piše o svojoj obitelji. Sastoji se od niza pripovijetki, a svaka pripovijetka opisuje neku novu zgodu u njegovom životu. U knjizi je bilo puno komičnih situacija i knjiga me često uspijevala nasmijati. Na kraju knjiga i nije bila toliko grozna, ali i dalje mi se ne sviđa činjenica da je to trebala biti slobodna lektira, a na kraju se sve ponovno svelo na isto.

Kishon je dobar pisac, dobro opisuje komične situacije i dobro odabire trenutke koje bi valjalo zapisati. Preporučila bih ovu knjigu svima, stvarno je dobra, no ja i dalje imam nešto protiv nje.

Francesc Miralles - Kad smo bili mrtvi (Retrum #1)

  Ukratko: Knjiga koja me toliko fascinirala da ju jednostavno nisam mogla prestati čitati.

Knjiga mi se u početku nije činila ništa posebno, a uzela sam ju samo zbog dobrih kritika koje sam čula od drugih. Na samom početku nije mi bila previše zanimljiva, no kako sam nastavljala s čitanjem, obuzela me u potpunosti. Citati, mračna atmosfera i zbunjeni glavni lik bili su pravo osvježenje nakon mješavine dosadnih lektiri i klasičnih YA romansi.

  Radnja prati šesnaestogodišnjeg Christiana koji je nakon smrti svog brata blizanca užasno usamljen. Kada upozna troje tinejdžera s bijelim puderom na licu i ljubičastim ružem na usnama, život mu se okrene naopačke i ponovno počne živjeti. Pitanje je koliko će dugo izdržati.

Preporučam ovu knjigu svima jer je stvarno fantastična i ja ću ju nakon ovoga sigurno pročitati još pokoji put. Zahvaljujući ovoj knjizi, dobila sam hrpu inspiracije i ponovno sam probudila svoju zainteresiranost za mračno i nadnaravno. I još samo jedna sitnica. Poludjet ću dok naši ne prevedu drugi dio Retruma, a ne mogu ga čitati u originalu jer je na španjolskom (ali mogu pokušati).

Dinko Šimunović - Alkar

Ukratko: Lektira. Ubitačno dosadna, sreća da je kratka.

Za početak, moram reći da je Šimunović vrlo dobar pisac i da, iako ima neobičan (stariji je, naravno da mi je u ovo vrijeme neobičan) stil pisanja, jako lijepo piše i krasno pripovijeda. Sad, dio koji mi se nije svidio u ovoj knjizi je, dakako, sama tema. Ne drži mi baš vodu sve to s ljubavnim trokutom. Znam da se radnja događa u ranije vrijeme, da je sve to bilo tako u prošlosti, ali je čudno i jako dosadno. I još kad se sjetim onog opisivanja alke za koje uopće nisam sigurna da je bilo potrebno u tolikoj količini, pitam se kako sam uopće završila ovu knjigu. Jednostavno ne volim knjige koje su pisane prije puno godina i koje se događaju davno jer se ne mogu uživjeti u priču. Zapravo, to nije potpuno istina. Ne volim knjige koje se događaju u Hrvatskoj davno. To je ono dosadno. Davno sam ja zaključila da nisam domoljub, ali šta ću kad je naša država tako dosadna.

  Znači, zaključak je da mi se knjiga nije svidjela jer jednostavno ne volim takvu tematiku, ali to ne umanjuje kvalitetu knjige ili piščev talent. To jednostavno nije knjiga za mene.

 



Ingrid Law - Dar kao nijedan drugi (Dar kao nijedan drugi #1)

  Ukratko: Pomalo djetinjasta. Bila bi bolja da spisateljica trinaestogodišnjake ne naziva djecom i da ih razradi u skladu s njihovim godinama.

Već sam jednom čitala ovu knjigu, no nije mi baš ostala u sjećaju pa sam odlučila ponoviti gradivo. Kao što sam rekla, spisateljica je potpuno fulala godine likovima. Likovi bi trebali imati trinaest godina (glavni), no ona ih je opisala kao da imaju osam što me tijekom čitanja jako smetalo. Knjiga je inače stvarno dobra, radnja je originalna, a autorica lijepo opisuje, no očito je da ne zna ništa o trinaestogodišnjacima.

  Knjiga prati Mississippi Beaumont, od milja zvanu Mibs, čija je obitelj posebna. Svaki član obitelji, osim njenog oca, ima neki poseban dar pa tako njen djed može izazvati potres, a u mlađim danima mogao je i pomicati planine, njen najstariji brat upravlja elektricitetom, a njen drugi brat stvara oluje i vjetrove dok njena majka sve radi savršeno. Mississipi svoj dar treba dobiti na svoj trinaesti rođendan, no dan prije toga njen otac završi u bolnici zbog prometne nesreće. Ustrajna u tome da dođe do svog oca u bolnici, bježi sa svoje rođendanske zabave skrivajući se u ružičasti autobus za dostavu Biblija koji bi ju trebao odvesti do Saline, mjesta gdje je njen otac. S njom se na kraju nađu i njena dva brata, Fish i Samson te Will mlađi i Bobbi, djeca svećenika koji su također bili i jedini prijatelji Beaumontovih. Kada autobus s Biblijama skrene na suprotnu cestu od one koja vodi u Salinu, sve ih uhvati panika i stvari se počnu komplicirati…

Knjiga mi se svidjela i kroz glavu mi je nekoliko puta prošlo da bi to mogla biti izvrsna lektira. Nema neprimjerenih scena, nije preduga niti prekomplicirana, no valjda nikome to još nije palo na pamet. Preporučam ovu knjigu jer  nosi lijepu poruku i svima bi se svidjela.

Karl Bruckner - Sadako hoće živjeti

  Ukratko: Tužna knjiga koja bi bila dobra samo da je preglednija.

Još jedna od lektira kojoj sam se zapravo veselila, no razočarala me. Bruckner je odličan pisac i napisao je divnu knjigu, no užasno me smetalo to što je nepregledna i nepovezana. Nema poglavlja i zbog toga mi se bilo jako teško snaći, no ni to mu ne bih zamjerila da nije odjednom preskakao s jedne radnje na drugu, iz jedne perspektive u drugu što je vrlo brzo postalo zbunjujuće. Imena likova bilo je također teško popamtiti jer se svi zovu gotovo jednako. Sadako, Jasuko, Secuko. Meni je sve to isto!

  Dakle, knjiga govori o četverogodišnjoj djevojčici Sadako koja živi u Hirošimi u vrijeme kada je na nju bačena atomska bomba. Deset godina kasnije, Sadako oboli od radijacije i jedina želja joj je živjeti te radi tisuću zlatnih ždralova kako bi preživjela.

Dakle, knjiga mi se svidjela jer je stvarno dirljiva i autor je stvarno dobro sve opisao, no nepreglednost me užasno smetala i nikako se nisam mogla uživjeti u knjigu.

  Knjigu vam svakako preporučam jer svatko bi ovu knjigu trebao pročitati, bez obzira na dob.